Međutim, njima su nedostajale finansije i bolja organizacija, tako da je srpski živalj svoju glad za kulturom nalazio u dosta organizovanijem horu Branko Radičević. U početku su izvodili kompoziciju sa muzikom pod nazivom „Seoska lomača“, ali pošto hor nije imao pevačicu morali su da predju na izvodjenje bez muzike. Njihov izbor bio je „Bokeljev san u Americi“, autora Lazara S. Ćurića iz San Franciska. Ponešeni ushićenjem publikeo dlučuju da svoje aktivnosti preusmere na pozorište, što im je donelo preko 50 odigranih predstava i titulu srpskog amaterskog nacionalnog pozorišta u Americi. Izvodili su Koštanu, Divljušu, Devojačku kletvu i Boj na Kosovu.
Čikago je postao srpski izdavački centar tek nakon je Palandačić krajem prve decenije dvadesetog veka razvio svoju izdavačku kompaniju.
Kao prvi srpski pisci u Americi izdvojili su se Lazar S. Ćurić, Nikola Musić, Petar Lubrić i drugi.
Mnogi Srbi su radili u čikaškim klanicama. Jedan od njih je bio i Proka Jovkić, neotkiveni dijamant srpske poezije. Pod pritiskom oca i maćehe bio je primoran da radi od jutra do mraka u klanici što je ostavilo na njegovu ličnost i pisanje neizbrisivi trag. Postao je pesnik željan slobode. Jedini izlaz je video u crkvi gde se ceni svet kulture, vere i umetnosti i gde je njegova kreativnost dolazila do izražaja. Većinu svojih pesama je objavio u dve srpske novine u San Francisku, koje su bile otvorene za književne priloge srpskoameričkih pisaca.
COMMENTS